Bivši agent CIA-e i komercialni pilot Džon Lir dao je pismeni iskaz u kom tvrdi da avioni nisu srušili kule bliznakinje time što su se zabili u njih 11. septembra.
Lirovo stručno mišljenje je da je „fizički nemoguće“ srušiti zgrade na taj način.
Uz tvrdnje Kremlja da je Predsednik Putin spreman izneti u javnost satelitske snimke kojima se dokazuje da su kule bliznakinje srušene „kontrolisanim detonacijama“ a ne silom udarca aviona u zgrade, preduzimaju se ogromni koraci kako bi se osporila zvanična verzija događaja koju je dala Komisija za 9/11.
Pismeni iskaz je zakonski ozbiljna stvar. Za razliku od drugih izjava, ako se ne ospori, pismeni iskaz postaje „zakonska istina“. Sada je na protivnicima Lirove teorije da podnesu dokaze i pokušaju da ospore njegov iskaz.
Ako ne bude mogla da ospori iskaz, američka vlada će biiti primorana da zvaničnu verziju događaja koju je dala Komisija za 9/11 proglasi neistinitom.
Iskaz Džona Lira je veoma ubedljiv. On nije samo običan pilot koji iznosi svoje mišljenje. On je bivši američki obaveštajac i veoma cenjen pripadnik vazduhoplovnih jedinica.
Džon, unuk Bila Lira, osnivača kompanije Learjet, penzionisani je vazduhoplovni kapetan i bivši pilot CIA-e koji je upravljao stotinama različitih vrsta letelica tokom svoje 40 godina duge karijere. Leteo je u tajnim misijama CIA-e u Aziju, Afriku, Istočnu Evropu i Bliski istok.
U suštini, on je stručnjak po pitanju aviona i letenja, ali i po pitanju udaranja aviona u visoke zgrade.
Ovo je iskaz koji je on dao a koji se tiče navodnog udaranja aviona u kule bliznakinje:
„Boing 767 nije udario u zgrade kula bliznakinja uprkos lažnim tvrdnjama vlade, medija, NIST i njihovih pomagača. Ovakav sudar se nije mogao dogoditi iz sledećih razloga:
U slučaju UAL 175 koji je udario u severnu kulu, stvarni Boing 767 bi se urušio ka unutra u trenutku kada bi prednjim delom udario u čelični stub debljine 35 cm.
Vertikalni i horizontalni repovi bi se momentalno odvojili od ostatka aviona, udarajući u čelične stubove i padajući na zemlju. Po udaranju u čelični stub, motori bi zadržali svoj oblik i ili bi bili pronađeni unutar srušene zgrade ili bi pali na zemlju.
Boing 767 ne bi mogao da dostigne brzinu od 870 km/h na 1.000 metara nadmorske visine. Hladnjak motora nije napravljen tako da može podneti gustinu vazduha na toj visini pri toj brzini.
Deo spoljašnjeg trupa koji je sadržao 3 ili 4 pozora nađenih u ruševinama nije mogao biti deo aviona koji je udario u čelični stub od 35 cm pri brzini od preko 850 km/h. Bio bi skroz savijen.
Nemoguće je da nijedan deo aviona Boing 767, koji je udario u čelične stubove i zabio se u sredinu zgrade, nije pao na zemlju.
U ruševinama je trebalo da budu ogromni delovi Boinga 767, uključujuci 3 motora koja su teška preko 3.000 kilograma ponaosob, a nije ih lako sakriti. Pa opet, ne postoji nijedan pronađeni strukturni deo od oba aviona koja su udarila u Svetski trgovinski centar.
Potpuni nestanak boinga 767 je nemoguć.
Potreban je visoko obučen pilot da bi mogao upravljati ovakvim avionom, što bi značilo da su ti otimači aviona morali biti upoznati i obučeni da bi mogli održati sve parametre i izveli takvo spuštanje“.
Webtribune.rs