11 godina nakon njegove smrti, NATO farsa u Hagu je presudila da Milošević nije igrao ulogu u “genocidu“ i “udruženom zločinačkom poduhvatu“ i da nije bio odgovoran za ratne zločine počinjene u Bosni, gde su se odigrali najgori zločini povezani sa raspadom Jugoslavije.
Zakopano duboko u fusnoti četvrtog toma presude protiv generala bosanskih Srba Ratka Mladića, sudije jednoglasno zaključuju da “Dokazi primljeni od sudskog veća nisu pokazali da su Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, Frano Simatović, Željko Ražnatović ili Vojislav Šešelj učestvovali u realizaciji zločinačkog cilja“ da se uspostavi etnički homogen entitet bosanskih Srba kroz počinjenje zločina navedenih u optužnici, piše Endi Vilkokson za “Russiainsider”
Ovo je značajno priznanje, jer su gotovo svi zapadni mediji i praktično svaki politički lider u svakoj zapadnoj zemlji, proveli poslednjih 25 godina govoreći da je Slobodan Milošević bio genocidno čudovište istog kova kao Adolf Hitler. Govorili su da je on bio “Balkanski kasapin“, ali nikada nije bilo nikakvih dokaza da potkrepe te optužbe. Lagali su kako bi opravdali ekonomske sankcije i vojnu agresiju NATO-a protiv srpskog naroda, baš kao što su lagali i da opravdaju rat u Iraku.
Ovo je drugo uzastopno sudsko veće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, koje je zaključilo da Slobodan Milošević nije kriv za najteže zločine za koje je optužen.
Prošle godine je sudsko veće Radovanu Karadžiću takođe zaključilo da “Veće nije uvereno da je u ovom predmetu predstavljeno dovoljno dokaza da se Slobodan Milošević složio sa planom“, da se bosanski muslimani i bosanski Hrvati trajno uklone sa prisvojene teritorije bosanskih Srba.
Tribunal nije učnio ništa da objavi ove nalaze, uprkos činjenici da je Slobodan Milošević bio optužen za 66 tačaka genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovečnosti, od strane ovog Tribunala.
Milošević je umro u pritvoru Tribunala pre okončanja njegovog suđenja. On je pronađen mrtav u svojoj ćeliji nakon što je doživeo infarkt, dve nedelje nakon što je Tribunal odbio njegov zahtev za privremeno puštanje na slobodu kako bi otišao na operaciju srca, koja bi mu spasila život.
Dr Leo Bokerija, kardiohirurg koji bi nadgledao Miloševićevo lečenje u Medicinkom centru Bakulev, rekao je: “Da je Milošević odveden u specijalizovanu rusku bolnicu, u medicinsku ustanovu kao što je naša, bio bi podvrgut koronarografiji, napravila bi se dva stenta, i on bi živeo još mnogo godina. Jedna osoba je umrla u našoj saveremenoj epohi, kada su bili dostupne sve metode za njegovo lečenje, a predlozi naše zemlje i reputacija našeg lečenja su ignorisani. Kao rezlutltat toga, oni su uradili ono što su želeli.“
Manje od 72 sata pre njegove smrti, Miloševićev advokat je dostavio pismo ruskom Ministarstvu spoljnih poslova u kom je Milošević izrazio strah da je otrovan.
Istraga Tribunala o Miloševićevoj smrti je potvrdila da je u jednom od njegovih testova krvi pronađen Rifampicin (neprepisani lek koji bi ugrozio efikasnost leka za njegov visok krvni pritisak), ali da on nije bio obavešten o tim rezultatima nekoliko narednih meseci “zbog teškog pravnog položaja u kom se dr Falke (glavni medicinski službenik Tribunala) našao, na osnovu holandskih zakonskih odrebi u vezi sa poverljivošću medicinskih podataka“.
Ne postoje holandski pravni propisi koji zabranjuju doktoru da pacijentu kaže rezultate testa njegove krvi, a američki diplomatski telegrami koje je objavio WikiLeaks pokazuju da se Tribunal nije ni najmanje obazirao na zakone o poverljivošću medicinskih podataka kada su američkoj ambasadi u Hagu dostavili detaljne informacije o zdravlju Slobodana Miloševića bez njegovog pristanka.
Miloševićevo suđenje se odvijalo loše za tužilaštvo. Bilo kom pravednom posmatraču je bilo očigledno da je on nevin za zločine za koje je optužen. Džejms Biset, bivši kanadski ambasador u Jugoslaviji, rekao je da je suđenje Miloševiću “imalo sve karakteristike staljinističkog šou suđenja“. Džordž Keni, iz Stejt departmenta, takože je osudio sudski postupak protiv Miloševića kao “izuzetno nepravedno, nešto malo više od političkog šou suđenja“.
Suđenje je za Tribunal bilo katastrofalno po pitaju odnosa sa javnošću. Na pola puta kroz slučaj tužlaštva, London Times je objavio članak gde kleveće suprugu Slobodana Miloševića i oplakuje činjenicu da je “Jedna od ironija Slobodanovog suđenja to da je ono podstaklo njegovu popularnost. Višesatni prenos, televizijsko suđenje, učinili su da se mnogi Srbi ponovo zaljube u njega.“
Dok je suđenje bilo u korist Miloševića, ono je uništilo kredibilitet Tribunala među srpskom publikom. Srpska javnost je pratila suđenje na televiziji, a kada je srpsko Ministarstvo za ljudska prava sprovelo istraživanje javnog mnjenja, utvrdili su da “tri četvrtine građana Srbije smatraju da je Haški tribunal politička, a ne zakonska institucija“.
Tim Džuda, poznati novinar i autor koji je bio protiv Miloševića, bio je uznemiren dok je gledao kako se suđenje odvija. On je napisao da se “suđenje bivšem jugoslovenskom predsedniku Slobodanu Miloševiću u Hagu odvija totalno pogrešno, pretvarajući ga, u očima javnosti, iz zločinca optuženog za ratne zločine u srpskog heroja“.
Do kraja 2005. godine, oni koji su bili protiv Miloševića su želeli da se prekine živi prenos suđenja, jer on nije imao politički uticaj kom su se nadali. Sa druge strane, Miloševićeve pristalice su bile jasne. Oni su želeli da se emitovanje uživo nastavi, jer su znali da je on nevin i želeli su da javnost to i sama vidi.
Oslobađanje Slobodana Miloševića od optužbi, od strane istog onog Tribunala koji ga je ubio pre jedanaest godina, predstavlja hladnu utehu za srpski narod. Srpski narod je pretrpeo godine ekonomskih sankcija i NATO bombardovanje zbog neosnovanih optužbi protiv njihovog predsednika.
Iako je Tribunal na kraju priznao da nisu imali dokaze protiv Slobodana Miloševića, njihovo ozloglašeno ponašanje bi trebalo da vas navede da dva puta razmislite pre nego što prihvatite bilo koji njihov zaključak.
Webtribune.rs