U moderno doba mnogi ljudi veruju da duhovi postoje. Naši preci su delili ova verovanja, a drevne kulture širom sveta su imale različite koncepte smrti i života posle smrti.
Tokom srednjeg veka ljudi su bili ubeđeni da osoba ne ide u pakao ili raj odmah posle smrti. Rimokatolički koncept “čistilišta” je bio rasprostranjen. Ljudi su bili ubeđeni da nakon smrti postoji neka vrsta kazne pročišćenja koju osoba mora da istrpi kako bi uživala u prisustvu Boga i raja.
U rimokatoličkoj teologiji, čistilište je neposredno stanje nakon fizičke smrti u kojem neko od onih kojima je suđen raj moraju prvo da se „prečiste“ kako bi dostigli prosvećenost neophodnu za pristupanje raju.
Do kraja srednjeg veka je bilo popularno da ljudi ostave novac u testamentu za unajmljivanje sveštenika koji će držati misu za njihovu dušu. Mnoge srednjevekovne priče o duhovima su o dušama koje se bore u čistilištu. Ove mučene duše su često kontaktirale svoje rođake kako bi tražile pomoć pri olakšavanju njihovih patnji i ulasku u raj. Ove usluge bi varirale od plaćanja dugova do ispunjavanja zaveta ili bi pokojnik samo želeo da se uveri da se i dalje mole za njega.
Sveštenik koji se susreo sa Helekinovom vojskom – vojskom mrtvih
Postoji vrlo čudna srednjevekovna priča prepričana od strane Orderika Vitalisa, engleskog hroničara i beneditskog sveštenika koji je napisao jednu od čuvenih savremenih hronika Normandije i Anglo-normandijske Engleske 11-og i 12-og veka.
Dok je bio u Sent Evrolt opatiji u Normandiji, Orderik je napisao svoju Eklesijastičnu istoriju. Ona sadrži ključne informacije o anglonormandijskom svetu do 1141. godine. Orderik je pisao o vladavinama od kralja Vilijama I do Stivena, lokalnim i međunarodnim političkim dešavanjima, pa čak i vestima iz sopstvenog manastira.
Najneobičnija priča se tiče sveštenika po imenu Valčelin. Po Orderikovim spisima, nešto vrlo čudno se desilo u eparhiji Lizju prvog januara. Sveštenik se vraćao kući nakon posete bolesnom muškarcu na kraju njegove parohije. Dok je išao putem udaljenim od bilo kakvih domova on je odjednom čuo čudne zvuke. To su bili zvuci vojske koja se približavala. Međutim, ko bi to mogao biti?
On je prvobitno pomislio da je u pitanju velika vojska Roberta od Belema, mlađeg sina Rodžera de Montgomerija, prvog vojvode Šopšira ili Šruzberija. Robert je nasledio titule u Normandiji, među njima i Belem u tadašnjem francuskom okrugu Orn.
Gesta Normannorum ducum i Historia ecclesiastica Orderika Vitalisa se umnogome smatraju spomenicima razvoja evropske istorijske književnosti i, kao takvi, su ključni izvori srednjevekovne istorije, kako za učenike, tako i za učenjake. Ovi eseji se tiču Orderikovog života i radova, predstavljajući novo istraživanje na postojeće teme obuhvaćene Orderikovim učenjima i oni otvaraju nove pravce za buduće analize i debate. Oni nude sveže interpretacije za mnoge discipline proučavanja srednjevekovnih manuskripta, studije engleskog jezika, arheologije, teologije i kulturoloških memorija;one takođe pregledaju ustanovljena dela.
Valkelin je bio preplašen i smatrao je da će najbolje biti po njega da se sakrije iza drveća i propusti vojsku da prođe. Orderik prepričava šta se sledeće dogodilo:
Muškarac ogromnog stasa, noseći ogroman buzdovan, preprečio je svešteniku put dok je trčao, i zamahivajući oružjem preko njegove glave, povikao: „Stani, ne idi dalje!“ Sveštenik je odmah poslušao i bespomično stao, naslanjajući se na štap koji je nosio. Čvrsti vojnik sa buzdovanom je stajao pored njega, čekajući da vojska prođe.
Sveštenik je stajao kraj puta i posmatrao hiljade ljudi kako prolaze. On je video seljake sa životinjama, stotine žena, sveštenika, monaha i veliku armiju vitezova.
Ljude koje je video je opisao ovako- “Žene su jahale sa strane na konjima ali su sedla bila obeležena užarenim ekserima. Dok su žene jahale, one bi poskakivale sa svojih sedla i zatim nasedale na eksere, ostavljajući ih užarenim i izbodenim.“
Ovaj prizor je bio neverovatan ali je najstrašniji deo bio to što je prepoznao mnoga lica. To su bili ljudi koje je poznavao, ali koji su umrli pre mnogo godina. Neki od njih su bili i njegove komšije.
Najgori među grupom su bili oni nošeni na nosilima koji su trpeli grozne kazne.
Na nosilima je sedeo čovek nizak poput patuljka ali sa ogromnim glavama poput buradi. Jedno ogromno stablo su nosila dva Etiopljana, dok je na stablu bio čvrsto uvezan neki nesrećnik koji je trpeo mučenje,glasno vrišteći u strahovitoj agoniji.
Strašni demon koji je sedeo na istom stablu je bez milosti podbadao njegova leđa i prepone užarenim kopljima dok je iz paćenika izbijala krv. Valkelin je bio ubeđen da posmatra armiju mrtvih kako prolaze. Ovo je bez sumnje biola Helekinova armija prokletih duša koje su marširale zemljom. To je bila narodna priča tokom mnogih godina.
Postoji nekoliko priča o Helekinovoj vojsci ili Helekinovom lovu, od kojih neke uključuju kralja Artura ili druge srednjevekovne legende. Hrišćanski pisci su očigledno povezivali ovu jezivu priču sa čistilištem, nudeći grozne primere živima o tome šta čeka one koji su grešili kada umru.
Valkelin je istakao i ovo: „Čuo sam mnoge koji tvrde da su ih videli, ali sam ismevao govornike i nisam im verovao jer nikada nisam video čvrst dokaz o takvim stvarima. Sada zaista vidim nijanse mrtvih sopstvenim očima, ali mi niko neće verovati kada opišem svoju viziju ako ne mogu prikazati neki simbol živim. Uhvatiću jednog od slobodnih konja koji prate povorku, brzo ga zajašiti i odvesti kući, kako bih osigurao verovanje svojih komšija kada im pokažem.“.
Jedan od vitezova, Vilijam od Glosa, prišao je svešteniku i rekao mu kako ga njegovi grehovi u životu kažnjavaju u smrti:
„Najviše me kažnjava zelenaštvo. Pozajmljivao sam novac siromašnom, primajući njegovu vodenicu kao zakletvu, a kako nije mogao da otplati zajam ja sam uzeo vodenicu i oduzeo nasledstvo zakonitom nasledniku ostavljajući je svojim naslednicima. Vidiš, ja nosim užareno mlinsko vratilo u ustima koje, veruj mi, čini se teže od zamka Rovena. Iz tog razloga govorim svojoj ženi Beatris i sinu Rodžeru da mi moraju pomoći brzim vraćanjem zakletve nasledniku, od koje su primili mnogo više neko što sam ja ikada dao.“
Dok je Valkelin slušao više o grehovima i zahtevima viteza, odlučio je da mu ne pomogne.
U nastavku priče je nekoliko vitezova prišlo svešteniku i upitalo za pomoć i zatim je napokon armija mrtvih nestala sa vidika. Valkelin je bio bolestan nedelju dana ali kad se oporavio je ispričao ovu priču lokalnom biskupu. Orderik Vitalis otkriva da je i sam čuo priču od samog Valkelina i da je čak video ožiljak na njegovom licu koji mu je naneo zli vitez. Valkelin je nakon toga poživeo barem još 15 godina.
Da li su to bili posetioci iz paralelnog sveta
Da li je Valkelin zaista video armiju mrtvih ili je prisustvovao nečemu iz paralelnog sveta. Naučnici su otkrili da intrigantni i čudni nabori u vremenu i prostoru mogu ponuditi dokaze o paralelnim univerzumima.
Ukoliko postoji više dimenzija u univerzumu, to znači da gravitacioni talasi mogu proći kroz bilo koju dimenziju, čak i dodatne dimenzije. Kad bi mogli pristupiti višim dimenzijama, mogli bismo videti celokupne događaje iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti kako se istovremeno odvijaju pred našim očima.
Mogli bismo videti gradnju piramida u Gizi, kraj II svetskog rata i bitne događaje u budućnosti o kojima i dalje ne znamo ništa. Istorija prošlosti, sadašnjosti i budućnosti bi nam postala pristupačna, baš kao film.
Sa naučne tačke gledišta, ne možemo odbaciti mogućnost da je srednjevekovni sveštenik slučajno nabasao na portal ka drugoj dimenziji i svedočio nečemu sa drugog sveta ali ako jeste – zašto bi mu vitezovi rekli da u mrtvi?
To je intrigantna priča koja ostavlja dosta meta za razmišljanje…
Webtribune.rs